Stres je došao po svoje nakon nekog vremena.
Pokušavala je prodati kuću, ali bezuspješno. Iz banke su pritiskali njene žirante, prijetili da će im blokirati primanja, slali obavijesti na njenu i njihove adrese, a svaku je ona morala platiti po sedam maraka, kamate i franak su rasli, a da je pritom banka unaprijed nije obavještavala o tome… Negdje je moralo “pući”…
Dok smo djeca, na život gledamo kao na bajku. U toj bajci mjesto uvijek nađu dragi ljudi i dom. A šta je dom? Mala kuća u cvijeću, stan od 40, 50 ili više kvadrata, koliko ko sebi može priuštiti, u kojem ćemo živjeti sretno do kraja života. Rijetki su oni koji ovo životno pitanje u zemlji kakva je Bosna i Hercegovina mogu riješiti bez kredita.
A sretni su oni koji su ga riješili kreditom u kojem se ne spominje valuta švicarski franak. Umjesto rješenja životnog pitanja, oni su dobili životni problem. Njihov dug s vremenom raste, umjesto da se smanjuje. I čini se da mu nema kraja.
U agoniji su, a pomoći nema niotkuda. Vlast šuti, a korisnici kredita u švicarskim francima bore se sami za sebe. Među njima je i Sarajka Emina Bajramović, inače samohrana majka. Odlučila je riješiti svoje stambeno pitanje podizanjem kredita.
– Do te 2007. godine nisam bila kreditno zadužena. Preko “Hypo banke” sam primala platu i imali smo neki povlašteni status. Od reklame za stambeni hipotekarni kredit u švicarskim francima nisam mogla disati. Kamata je bila 6,75 posto. Dobro je zvučalo. Euro je tada imao kamate od oko 7,58. posto. Mislila sam da sam dobro prošla. Podigla sam kredit od 51.500 švicarskih franaka, odnosno oko 63.000 KM. Kućica koju sam kupila nije mogla doseći tu cijenu, pa sam morala nešto vrednije staviti pod hipoteku. Znači, osim žiranata, koji su baš nastradali u svemu ovome, morala sam staviti nekretninu pod hipoteku. Na kraju sam, uz saglasnost roditelja, pod hipoteku stavila njihov stan. A to je sve što oni imaju. U njemu su uz te svoje skromne penzije mislili provesti mirnu starost, dočekati smrt. I tako sam se usudila na taj, ispostavit će se kasnije, hazarderski korak. Cifra koju sam podigla je tada djelovala smiješna. Mislila sam je otplatiti do svoje penzije. Šta je 50.000 franaka? Pa ljudi kod nas skuplje automobile vozaju, a ja sam svoj život trebala riješiti za te novce. Na kraju se tih 50 hiljada pretvorilo u 150 hiljada. Užas – priča Emina.
Kredit je plaćala po anuitetnom planu. Ipak, kako je franak počeo rasti, iz banke su uslijedili pozivi i zahtjevi da isplati dug od 120 KM za ovaj mjesec, pa 170 KM za prošli, 250 KM za pretprošli…
– Odjednom vam “natovare” da platite još 500-600 KM više. A meni je rata za kredit već tolika, plata 750 KM, pa kako platiti sve to? Od čega živjeti? Onda sam se dalje zaduživala, uzimala kartice, posuđivala novac, prebacivala iz šupljeg u prazno. I pored toga, trebalo je raditi, biti majka, kao da se ništa ne dešava, napominje.
Uspijevala je u tome neko vrijeme, zahvaljujući optimističnom i veselom duhu. Međutim, stres je došao po svoje nakon nekog vremena. Pokušavala je prodati kuću, ali bezuspješno. Iz banke su pritiskali njene žirante, prijetili da će im blokirati primanja, slali obavijesti na njenu i njihove adrese, a svaku je ona morala platiti po sedam maraka, kamate i franak su rasli, a da je pritom banka unaprijed nije obavještavala o tome… Negdje je moralo “pući”.
– Počela sam loše izgledati i loše se osjećati. Cigaretu nisam vadila iz usta. Rutinskim pregledom utvrđeno je da sam duboko zaglibila u karcinom dojke.
(Izvor: Azra/Autor: Elvedina Džakmić/Foto: Mevludin Kadrić/* Priču u cijelosti možete pročitati u printanom izdanju magazina Azra – broj 937)
