Život jednog studenta u stranoj državi!!!

315

Dosta vas je pročitalo moj prošlogodišnji članak na temu “kako to izgleda odlazak studenata u drugu državu”.

Tom prilikom sam pisao o rastanku s roditeljima, rodnom gradu, prijateljima, i svemu što mi je bilo srcu drago.A sve to sam radio s ciljem da napravim nešto od svog života, da postanem ono što želim.

Sada nakon godinu dana u drugoj državi, među drugim ljudima, mogu da rezemiram sve ono dobro i loše što mi se dogodilo  u ovom periodu.

Prijašnji članak sam započeo s rječima: brojiš dane da odeš, noć prije sve zapakiraš, u toj žurbi ne obraćas pažnju na staru majku koja se pravi da nešto radi samo da je ne pogledaš u oči i da ne vidiš suze u njezinim očima.

Otac šuti više nego inače, ne skidajući pogled s vjesti koje su upravo počele , iako u sebi plače kao i onda kad je u bolnici saznao da je dobio sina, samo tad je plakao od sreće, sada plače od tuge, jer ova država za koju se borio, krv prolivao ,u toj istoj državi nema budućnosti za njegovo djete i ne samo njegovo, nego za stotine hiljada drugi i to ga najviše boli.

Sad nakon godinu dana, student sam druge godine na Fakultetu za Turizam, u gradu koji mi odgovara ali u kojem se  i dalje  osjećam kao da mu ne pripadam, među ljudima koje mogu nazvati prijateljima, profesorima koji mi stvarno pomažu i osjecam se skoro, ali samo skoro sretno tu.

Kao što reče student sam druge godine, radim posle fakulteta koliko mogu da si zaradim potreban novac da mi od kuće ne moraju slati, i hvala bogu za sad mi ide onako kako sam i planirao.

Ali uz sve dobre stvari koje su mi se tu dogodile od novih prijatelja, prvih studentskih simpatija i ljubavi, putovanja, upoznavanje novih ljudi i krajeva, dešavale su se i ružne stvari.Stvar koje čovjeka natjeraju da razmisli da li je sve vrjedno toga, ali ako zaista nešto želis u životu onda moraš da pređes preko nekih stvari.

Na kraju sve to  dobro i loše pada u vodu kada dođe noć, kad si sam u stanu s svojim mislima, kada misliš na svoju obitelj, na svoje prijatelje, čak i na sobu u kojoj si odrastao, e tada je zaista teško prijatelju moj…

Imam 23 godine i odrastao sam, ali bi tada sve dao da me  mama zagrli, da me pogleda onako kao što samo mame mogu i da mi kaže kao i uvjek da budem strpljiv, da će sve doći na svoje.Da stisnem ruku ocu svaki dan, da ga zagrlim i da mu se zahvalim na svemu.

Najviše me boli što sam morao da odem od porodice, iz države za koju bi i krv svoju dao, ali koja ne mari za nas mlade, tj. ljudi koji je vode ne mare za nas mlade i zato je sve veći broj onih koji su otišli ili koji ce otići.

A kad napokon i odem kući za taj vikend, osjećam se više kao gost u nekom hotelu, nego član obitelji.I ne zbog toga da me neko drugačije gleda ili manje voli. Ne, nego baš suprotno.Osjećam da me vole i više nego prije, ali taj osjećaj da ćeš samo prespavati i opet u tuđinu jednostavno te ne pušta.

Jasmin.T/E-Turneja.com