Tragom stranih i domaćih pisanih i elektronskih medija, skoro svakodnevno se susrećemo sa informacijama iz kancelarija privatnih preduzetnika, privrednih komora i vrhova političkih struktura, bez imalo stida i srama, bezočno iskrivljuju istinu, govoreći kako mladi ne žele, neće da rade. Toliko je ta informacija raširena, da više stranih medijskih kuća su pokušali objasniti uzrok tolike nezaposlenosti, a i nezainteresovanost mladih u BiH, pogotovo bacajući pogled na “fenomen” zvani dokoličarenje u kafićima, ali me čudi da niko nije ušao u dublju analizu stanja svijesti mladih nezaposlenih ljudi, jedino jedan švajcarski list Neue Zürcher Zeitung, je stanje približno opisao onom stvarnom. Većina se drži teze BH biznismena, političara i direktora raznih agencija, koji opisuju mlade kao parazite, koji bi da imaju basnoslovne plate bez ikakvog rada. Takav njihov stav prema osobama koja pripada armiji nezaposlenih, izazivaju samo još veće ogorčenje i apatiju, signal više, da svoje planove o budućnosti ostvaruju mimo granica zemlje, koju pomenuti vrhovi srozane ekonomije i politike tako olako uzimaju u usta, govoreći da ginu za zemlju, a u kojoj među mladima postoji parola “Ko posljednji izađe neka ugasi svijetlo”. Bolna izreka, nastala iz modernog “danka u krvi” gdje od roditelja djecu otimaju janjičari kapitalizma, koji BiH godišnje košta broja stanovnika jednog grada veličine Bihaća. Sarkastično je reći, da se političari oba BH entiteta busaju u prsa, od kako su “oni” na vlasti, doduše u malim procentima smanjili nezaposlenost, što se možemo složiti, ali ne smanjujući otvaranjem novih radnih mjesta, nego tjerajući mlade iz zemlje. Takođe i određen broj nezaposlenog radno sposobnog stanovništva i mladih, koji nisu još našle mogućnost da pobjegnu iz zemlje, radije provode vrijeme u kafićima, kroz dnevni ritual višesatnog ispijanja kafe. Složićemo se u konstataciji da mladi neće da rade, jer je u kafićima bolje pola dana presjediti, gledati one koji rade u javnim institucijama kako se u toku radnog vremena šetkaju gradom, kupujući garderobu i druge njima potrebne stvari, čekajući 3 ili 4 sata da bi završili radno vrijeme i kao kolona iz nekadašnjih giganata poput banjalučkog Incela, Boksit Milića, sarajevskog TAS-a, Agrokomerca i drugih, sa osmijehom krenuli kući, završavajući 8-časovni nazovi rad. Dosadilo im je i stalno slušati kako biznismeni jauču da ne mogu da nađu dobrog radnika, koji bi radili 13-14 sati dnevno, sa malo ili nimalo zaštitne opreme, 6 dana sedmično, po mogućnosti i sedmi, za zakonski minimalac koji uglavnom neredovno se isplaćuje, a o doprinosima da ne pričamo. To nijedan strani medij nije objavio, jer u njihovim zemljama se sa minimalcem živi kao u BiH radnička klasa koja ne postoji, jer oni nikada nisu mogli da shvate da radniku za mjesec dana se ne isplaćuje plata, prekovremeni sati i druga radnička prava, koja sa novim zakonom o radu žele da se uskrate. A fenomen “nerada” koji se spominje, kada uđemo dublje u analizu, je samo vrijeme koji mladi troše da bi sagledali mogućnost odlaska iz zemlje, gdje će za platu moći da priušte život dostojan čovjeka, a ne da im zarađeno bude misaona imenica. Gdje god otišli u inostranstvo, ljudi iz balkanskih zemalja su jako traženi kao radna snaga, cijenjeni kao majstori, stručnjaci. Odlaskom iz zemlje, priča o neradu ljudi, mladih iz BiH i zemalja u okruženju, totalno padaju u vodu, jer svi koji uspijevaju da se ovako ili onako zaposle, uglavnom rade više od radnika u javnoj administraciji u matičnoj zemlji, ali su nagrađeni za to, te im teško ne pada toliko vrijeme provoditi na poslu i ne pomišljaju na dokoličarenje u kafanama, ako imaju mogućnost da sat duže ostanu na poslu. Ali kako je naveo gore pomenuti švajcarski list, koji je jedini zagrebao po površini Pandorine kutije, političari snose kompletnu odgovornost za ružnu sliku o našoj zemlji. Oni su svojim djelovanjem natjerali mlade da napuštaju zemlju, ne stvaraju porodice, uopšteno kompletnu budućnost zemlje doveli u pitanje, a sve zarad sitnog interesa pojedinaca u sprezi sa politikom, koja kao točak ubrzava prema ambisu.
Ognjen O.
