Tako je već od prvog dana kad sam otišao u Njemačku. Jedva čekam da se vratim svojoj kući, vidim porodicu, prisjetim se mladosti i djetinjstva, a onda, svaki put isto. Suptilno pružena ruka i glupa pitanja. Kao da nama novac pada s grane!
Bosna i Hercegovina može se pohvaliti šarolikom i ogromnom dijasporom, ali također ova zemlja ne koristi svoju dijasporu, koja uzima od nje samo površne stvari – darove i novac.
Ne postoji sistemski rad s iseljeništvom i sve se svelo na isplate i uplate. Ne treba skrivati činjenicu da većina stanovništva u našoj zemlji živi od milostinje prijatelja, rodbine i porodice koji žive u bogatim državama, pošteno rade i nerijetko teško, svoj novac zarađuju…
Jedan čitatelj portala odlučio je opisati svoj osjećaj i iskustva koje doživi po povratku u BiH, u nekoliko rečenica. Svoju bol i patnju nakon što vidi šta od njega svi očekuju. Pročitajte u nastavku pismo….
”Umoran sam više, kad god dođem u domovinu osjećam se kao bankomat, svi od mene nešto traže, toliko raširenih dlanova, pogleda i molbi. Kao da nama na granama rastu. Muka mi je od rođaka koje nisam znao, od članova porodice kojima sam odjednom važan. Svi me žele pozdraviti, zagrliti i ogrebati se barem za njemačke slatkiše. Kao da u Bosni slatkiša nema.
I tako je uvijek, od prvog dana mog odlaska u Njemačku. Jedva čekam da dođem kući, da vidim najbliže, da se sjetim djetinjstva i mladosti, a onda, svaki put isto. Glupa pitanja i suptilno pružena ruka. Stvarno kao da nama padaju s grane.
A država, kao da se trudi da nam omrze. Svaki put je sve gore, svaki put mi se smuči kada dođem kući. Sve je gore i gore. Pa barem puteve da poprave. Barem da one kućice na granicama liče na ljudske, a ne životinjske nastambe. I oni ljudi na carinarnicama. Čim vide da dolazimo iz dijaspore… Uh!
Domovino, sve si manje domovina
A moj grad sve više ne liči na sebe. Nema vode. Da ne povjeruješ. Nema vode, a voda kapa sa svih brda oko šehera! Pa po vodi smo poznati u svijetu, imamo Unu, Drinu, Neretvu, Sanu, Bosnu, Vrbas, Trebišnjicu imamo. Imao Jalu, Spreču. Imamo Rakitnicu. Sve ih imamo, a vode nemamo.
Svi se žale i nikome nije dobro. Ništa ne valja i ništa neće biti bolje. Muka mi je od tih priča dok su oranice zapuštene, muka mi je od tih priča dok se šume bjesomučno sijeku i uništavaju. Povraća mi se od neradnika i žalbenica dok su kafane pune. Pa svi jedva čekaju da se sunce pojavi na nebu da se bašte iznesu na ulice i da se pije kafa. Pun grad nekakvih bašti! Nasred ulice ih iznijelo…
Muka mi je i dugo razmišljam. Ima li smisla dolaziti više ovdje. Svaki put ista priča i svaki put sve je gore. Domovino, šta radiš da od nas napraviš svoje najveće investitore? Zašto se trudiš da nas otjeraš? Domovino, sve si manje domovina. Tužan sam”…
BhDijaspora
