Već nedjeljama se nova pjesme Slobe Radanovića najavljuje, toliko pompezno, da su na kraju svi skapirali da moraju da čuju to umjetničko djelo koje je trebalo da nas “baci u nesvijest”.
U nekom trenutku se i sam Coby, čovjek zadužen za tekst pohvalio kako otprilike u životu bolju pjesmu napravio nije. “Isjek’o se” lik na svoj tekst kao nikad. To nas onda još i više zaintrigira. I onda dođe konačno i taj dugo očekivani ponedjeljak, i mi pohitamo da kliknemo da vidimo to ultra mega giga fantastično “ludilo mozga”.
I na prvoj rečenici prve strofe skapiramo da pjesma jeste ludilo mozga i to kompletno. Nešto kao brojalica u “ojačkoj” varijanti. Da Eci – peci – pec, nije postala passe, Sloba realno ne bi ni morao da snima pjesmu.
Elem, da rezimiramo. Imamo dakle to magično “Oj, oj”, koje pjesmi daje tu posebnu notu i imamo u kadru Slobu koji u liku Džedaja iz Mordora očajnički pokušava da se saživi sa tom cijelom “Oj” akcijom, ali mu baš i ne polazi sa rukom. Muči Sloba pjesmu, muči ona njega, ali i dalje je uporan. Ne odustaje! To se cijeni! Možda se i ne bi toliko trudio, da pjesma nije ukradena od izraelaca! Ali kad je već plagijat, mislio je valjda – ono bar da se potrudi da to liči na nešto. Međutim… teška priča.
Društvene mreže već su se zapalile, pljuvačina po pjesmi i po njemu na sve strane. Kažu uglavnom ljudi – imali su transfer blama, dok su slušali i gledali, mada to Slobu izgleda ne remeti previše.
On je čovjek riješio da uspije pošto poto, pa makar i u liku Džedaja koji “ojača”. Šta sad? Bože moj. Biće valjda bolje. Nekad…
