Službenici Hitnih službi svakodnevno se susreću sa stotinama uspaničenih poziva, i ljudskih sudbina koje se kriju iza druge strane slušalice. Ipak, razgovor koji je dispečer vodio sa petogodišnjim dječakom koji nije mogao da pronađe majku, i događaji koji su potom uslijedili omekšaće i najtvrđa srca. Napominjemo da su opisani događaji istiniti, a priča koju prenosimo cjelosti je objavljena na blogu Vladimira Ilića:
“192, kako Vam mogu pomoći?“
„(tiho šuštanje sa druge strane…)“
„192, dobili ste hitnu službu, kako Vam mogu pomoći?“
Nakon drugog pokušaja dozivanja nepoznate osobe koja poziva policiju oko 5 popodne tj. 17 časova, napokon se čuo dječiji glas
„Zdravo, da li mogu da Vas pitam gdje je moja mama?“
„Kako se zoveš? Odakle nas zoveš? Kako se zove tvoja mama?“ dispečer je odmah selektovao na računaru pretragu i lokaciju poziva za koju je neophodno najmanje 3 minuta razgovora.
„Miloš.“
„Koliko godina imaš Miloše? Polako, smiri se.. naći ću tvoju mamu, da li znaš gdje je otišla?“
„Imam pet godina. Gospodine policajcu, moj tata je juče otišao negdje… ona je bila prije podne kući i rekla mi je da će da se vrati večeras da zajedno gledamo film. Ona se još nije vratila. Tata me je zvao i rekao mi je da je otišla na neko lijepo mjesto koje se zove raj i da se neće brzo vratiti, ali da će se jednom vratiti i da ne brinem. Tata još nije stigao… (uzdah dječaka)“
Dispečer je bio stariji čovjek, 64 godine. Dragutin. Imao je dva sina. Oba su poginula u ratu devedesetih godina u Bosni i Hercegovini. Kada je čuo ovo, naježio se. Držao je jedva slušalicu i krenula mu je suza na oko ali se suzdržavao kako bi prošlo više od 3 minuta da locira poziv.
„Miloše, tvoj tata se sigurno brine o njoj. Raj je lijepo mesto. Nemoj da brineš. Siguran sam da će se vratiti.“
„Da. Ali moj tata je plakao… i nije bio baš srećan kada mi je to rekao. Jel možete da mi kažete gdje se to nalazi i da odete po nju? Ja ne mogu.. nemam ključ“
Sada već nije mogao da suzdrži suze koje su se već slivale niz obraze ali se pridržavao mikrofona i pokušavao da ostane pribran. Srce ga je stezalo i boljelo sve iznutra kako je slušao njegov mladi glas kako izgovara ove riječi. Kao da je vrijeme stalo.
„Miloše, slušaj me. Tvoja mama je otišla na jedno lijepo mjesto. Vratiće se sigurno. Vjeruj svom tati. On ne laže. Da li te je ikada slagao do sada?“
„Jeste!“
„Kada mili?“ nasmijao se policajac
„Kada smo bili kod zubara. Rekao je da neće boljeti. Trebao je samo da mi kaže. Ja se ne plašim.“
Dispečer je držao glavu nad stolom i plakao ali u sebi i samo spuštao suze niz obraz. U stanici oko njega je bila mrtva tišina i svi su gledali u njega i njegov sto sa čuđenjem šta se dešava. Niko ništa nije progovarao.
„Sada ne laže. Vjeruj meni. Ja nisam bio tamo ali znam neke moje jako drage ljude koji su dugo tamo. Tamo je ponekada i ljepše nego ovdje. Ali vratiće se, nemoj da se brineš. Da li ideš u školu?“
„Ne. Idem u vrtić. Samo crtam. A kada će da se vrati?“
„Vratiće se kada bude bila spremna. Možda je otišla da se odmori mili. Zašto se toliko brineš, pa nije prošao ni jedan dan?“
„Nije. Ali ja nju mnogo volim. I htio sam da joj kažem da me je pohvalila vaspitačica. Sve sam uradio kako je htjela. Nacrtao sam nas troje. I veliko sunce iznad nas. Ja volim ljeto.“
(zvuk gutanja pljuvačke starog policajca)
„To je predivno! Ti si divan dječak!“
„Možda jesam. Ali volio bih da zna šta radim dok je u tom raju. Kako da joj se javim? Jel možete vi da joj pošaljete poruku?“
Dragutin je obrisao stotu suzu sa obraza i nastavio razgovor pokušavajući da dječak ne primijeti da svo vrijeme zapravo plače.
„Ne mogu. Ali možeš ti. Znaš kako ćemo? Ti kada se tata vrati, sutra ga zamoli da odete u šetnju. Svake nedjelje uzmi jedan plavi balon i za njega zakači svoj crtež ili bilo šta što hoćeš da joj kažeš. Ako ne znaš da pišeš još uvijek, zamoli tatu da to napiše.“
„Znam da crtam! Ja najbolje crtam! Jel će ona to vidjeti?“
„Siguran sam da hoće Miloše.“
„Hvala Vam puno! Vi ste sigurno divan otac! Zvučite kao moj deka i puno ste mi pomogli!“
„Čuvaj se Miloše. Hvala što si pozvao, ako ti ikada zatreba pomoć. Mi smo tu.“
Spustio je slušalicu i počeo da plače čim se čulo lupanje telefonske slušalice o prijemnik. Držao je se za obraze i gledao u prazno. Sve kolege su se okupile oko njega, ali niko nije postavljao nikakva pitanja. Ubrzo su se razišli jer im je bilo jasno šta se desilo. Dječak nije bio u problemu i nije poslata nikakva jedinica na mjesto poziva.
Za 6 mjeseci, u slično vrijeme uslijedio je još jedan poziv. Dragutin je bio na smjeni.
„192, kako Vam mogu pomoći?“
„Ti si! Ti si onaj policajac sa kojim sam pričao!“
Dragutin se zaprepastio i odmah prepoznao glas dječaka koji ga je zvao prije par mjeseci i kada je slušao nezaboravni nevini razgovor. Njegova majka je poginula u nesreći u putu za posao. Udario ju je transporter velikom brzinom i satjerao u jarak iz kojeg nije mogla da se izvuče. Nakon petnaestak sekundi, automobil je eksplodirao.
„Da! Ja sam Miloše, jel tako?“
„Tako je! Ti si me lagao! Sve si me lagao! I mnogo sam ljut na tebe!“
Dragutin se sledio i bilo mu je jako žao jer nije razumeo šta hoće da kaže
„Šta sam te slagao Miloše? Polako, molim te da se smiriš. Siguran sam da ćemo da zajedno riješimo problem. Ti si pametan dječak!“
„Vidiš, ja sam uradio sve kako si rekao. Slao sam. Svaki petak. Zavežem svoj crtež i pošaljem mami. Na posljednjem sam joj napisao da je volim i da mi nedostaje. Tata me je naučio da to napišem.“
Dispečer se zacrvenio i sa zasuzelim okom pokušao da nastavi razgovor bez da dječak primijeti da je ponovo zaplakao.
„Nisam te slagao. Ona to sigurno sve vidi i ponosna je na tebe! Siguran sam“.
„Lažeš! Nikad mi neće odgovoriti, nikad se neće vratiti! Ko zna gdje je taj raj!? Vi policajci ništa ne znate! Lagao si me (plač dječaka i spuštanje slušalice…)
„Miloše???!“ Kraj signala.
Dragutin sljedećih nedelju dana nije dolazio na posao. Pred spavanje gledao je u slike svoja dva sina. Živi sam u potkrovlju. Osjećao se tako… teško. I čudno. Mnogo ga je pogodio glas ovog dječaka. Znam, imam ideju.
Miloševa adresa je bila locirana još prvi put za svaki slučaj. Dragutin ju je zapisao. Okupio je 12 patrolnih vozila i u svakom po četiri policajca, 4 motora i kupio preko 300 plavih balona. Zavezali su balone na automobile i pod rotacijom došli ispred Miloševe kuće. Izgledali su kao karneval.
Dragutin je napravio malog konjića od drveta. Na čijem trbuhu je bilo urezano „Vjeruj u svoje snove. Voli te tvoja majka.“ Suzdržavao se od emocija kao i mnogi policajci koji su pristali na ovo. Izašao je ispred kuće.
Kada je Miloš video toliko policije ispred kuće istrčao je u pidžami.
„To si ti?? Onaj čika koji me je lagao?? Nisi me lagao! To su moji baloni, jel da?“
„Tako je! I ovo je za tebe. (predao mu je u ruke malog konjića od drveta i okrenuo glavu prema gore da ne zaplače)
„Mama! Znao sam da vidi! Hvala ti! Hvala vam puno što ste mi doneli ovo. Kako ste ih sve skupili? Jeste bili u raju?“
Policajac iza njih dvojice, rasplakao se i okrenuo da dječak ne primeti, obrisao suze o košulju i gledao u drugara koji je takođe jedva gledao ovo ispred njega. Svi su željeli da ostanu jaki, da ne zaplaču ali im se svima srce slamalo pred ovim prizorom. Otac je bio na prozoru i gledao to prepun suza u očima, držao se jedno m rukom na prozor i posmatrao cijelu priredbu.
„Jesmo. Svi mi, pa vidiš koliko nas je? Nismo mogli samo ja i drugar da donesemo sve balone. Htio sam da vidiš da ih prima. Ona vidi šta joj govoriš, šta crtaš i zna kakav si u školi! Ovo je rekla da ti dam.“
„Hvala ti. Hvala vam puno! Nikada neću odustati. Ja ću je jednom naći kada porastem. Tada ću moći i ja da odem u raj i pitam je kako joj je tamo. Meni je ovdje teško bez nje ali mi je sada lakše jer znam da je dobro i da i ona brine o meni! Hvala vam puno!“
Dragutinu je zasuzilo oko pri uspravljanju jer nije mogao da se suzdrži.
„Zašto plačeš?“
„Od sreće. Ja sam isto kao i ti, prije par godina izgubio dva sina, obojica su otišli tamo samo što njih nisam pronašao. Ali vjerujem da ću ih pronaći, kao i ti tvoju mamu. Srećno! Mi moramo da idemo.“
„Čiko!“ Dragutin se okrenuo. „Hvala vam još jednom!“ dječak mu je priskočio u zagrljaj i poljubio u obraz i otrčao u kuću.
Dragutin se okrenuo prema policajcima. Svi su stajali uz automobile i sa suzama u očima gledali u njega i potom počeli da tapšu.
„Živio Dragutin!“ začuo se glasno policajac iz pozadine na šta su se svi ostali pridružili iz sveg glasa „ŽIVIO!“
12 automobila je krenulo nazad prema stanici nakon što su sve balone zakačili na ogradu od dečakove kuće, kao i 4 motora.
Dragutin je sjeo u auto i pogledao svog kolegu koji ga je zagrlio odmah potom.
„Šta ti je život, zar ne?“
„Da.“ Odgovori kolega iz automobila „I ti si onaj koji ume da ga ukrasi da bar na trenutak sija onako kako bi trebao da sija svima i zauvek. Hvala ti u ime svih nas. Ja nikada nisam prisustvovao ljepšem događaju. Ti si božiji čovjek Dragutine.“
„Nisam. Svi smo. Zahvali bogu, ne meni. (zvuk ušmrkavanja i brisanja suze)“
Radio: „Svim jedinicama, Palmotićeva 166a, pokušaj pljačke. Svim slobodnim jedinicama Palmotićeva 166a, pokušaj pljačke. Priđite sa oprezom. 4 lica. Vjerovatno naoružani. Svim jedinicama….“
„Vozi!“ pozornicu je prekinuo zvuk sirena koje su se uputile ka sljedećoj destinaciji.
vilicpf.wordpress.com
