Sjedim zamišljen u kutu sobe, gledam u jednu tačku, nešto me spopalo tog trena. Pogledam u majku pa u tačku, u majku pa ponovo u tačku. Nešto mi fali, u sobi je manjak ljubavi, očeve ljubavi. Dok neki dječaci sjede u sobi i zajedno s majkom čekaju oca da dodje s posla, ja samo sjedim i uporno gledam u tu tačku. Majka pere sudje, onako nešto kao da je nervozna danas. Crna, uvijena kosa, ma baš je prelijepa kao i uvijek. Onaj njen osmijeh, ne toliko poznat, ali dovoljan da sakrije tugu koju već odavno nosi u srcu. Teško je kada te niko ne razumije, kada ne zna koliku bol i tugu nosiš u sebi. Ne mrzim nikoga, trudim se da svima udovoljim i da pružim ljubav i dam sve od sebe, ali teško je narodu danas udovoljiti. Teško je i gledati drugu djecu kako se igraju sa svojim očevima, kako imaju njihovu podršku i ljubav, neki to i iskorištavaju, a neki bi dali sve samo da ga jednom vide. Jednom je majka slučajno ušla u sobu, zvala me da jedem, kao po običaju uvijek nešto lijepo spremi, ko majka, šta ćeš. Prije njenog ulazka u sobu, gledao sam očeve slike, i suze su me oblile, išle su niz lice tako lagano da si mogao osjetiti svaki njihov trag. Pitala me majka zašto plačem. Nekako sam se uspjeo nasmijati, i rekao sam joj da sam gledao neki smiješan film, toliko komičan da sam plakao od smijeha. Morao sam slagati, znam da ne valja, ali morao sam, jer da sam rekao istinu, zaplakala bi istoga trena, a ne želim da rastužim njeno mehko srce. Bolje da meni Bog piše grijeh, nego da ja gledam svoju majku kako plače. Danas, kada je majka završila sa pranjem sudja, rekla je da idemo do babinog mezara, da mu proučimo Fatihu. Stavila je šamijicu punu ljubavi, koju sam joj kupio kada sam bio na ekskurziji u Sarajevu. Otišli smo do Džamije, i našli očev mezar, kojeg nije baš tako lahko pronaći u onolikoj Božijoj masi. Bilo je tu još nekog naroda, nekih ne baš poznatih lica, suze su tu kod svih, a mili Bože šta drugo i očekivati. Majka je stavila ruku na očev mezar i počela plakati. Gledao sam u nju, srce mi se steglo, jecam, jedva gledam na oči. Uzdahnula je duboko i rekla: “Ja i naš sin smo dobro za sada, mada ti to sve znaš i vidiš, jer živ si, samo što te mi ne vidimo sada, ali osjetim tvoju prisutnost sada i svaki dan. Čuvam našega sina, i brinem o njemu, neće mu ništa faliti, baš tako sam ti i obećala onoga dana kada si krenuo u vojsku.” Plačem, plačem, slušam, i molim dragoga Allaha da mi ga vrati. Uzeo sam majku za ruku i rekao joj: “Ajmo majko kući, ne mogu više da trpim tu bol, da gledam tebe kako plačeš i izgovaraš te riječi, ajmo majko kući, ne plači više, vidjet će nas dušmani.” Došli smo kući, otišao sam u sobu da se raspremim, a kada sam došao do kuta sobe gdje sam skoro sjedio, želio sam opet da gledam u tačku, ali nema je, tu je sada majka okačila očevu sliku, ne znam zašto baš tu, ali eto, kao da je znala da sam baš u nju gledao. Ne mrzim ni Hrvata, ni Srba, svi smo Allahovi i njemu se vraćamo, ali nikome ovo poželio nebi, znaju to samo oni koji se suosjećaju samnom.
Autor priče: Armin Buljkić
