Zadnjih nekoliko dana se zaista osjećam bezvoljno za bilo koju vrstu aktivnosti. Nažalost, sve ono što me veselilo i zabrinjavalo proteklih godina, kao da je odjednom palo u vodu.
Osjećam se kao da je neko gumicom za brisanje uklonio ono što sam stvarala grafitnom olovkom. Možda to traje već mjesec dana, ali ne znam, nisam svjesna ni vremena. Dani prolaze nevjerovatno brzo, a meni sve postaje apsolutno nebitno.
Postajem kao lik iz romana ”Stranac”, lik kojem je sve svejedno. Onaj lik kojem nije bitno ništa, čak do te mjere da ga svi smatraju hladnim i bezosjećajnim.
No, zašto je to tako? Pretpostavljam da su se svi u životu barem jednom ovako čudno osjećali, bez ikakve volje. Ali ja to ne shvatam. Glupo mi se čini uopšte i pisati o ovome, jer nam je život dat da bi uživali u stvarima koje volimo, da bi bili sretni sa osobama do kojih nam je stalo, da bi voljeli one koji vole nas.
I pored svega toga, zašto bilo koji život mora imati ovakve, ili eventualno slične faze? To je kao da na crtežu gdje je naslikano čarobno sunce – simbol života, neko doda kišu. Prirodnu pojavu koja može izbrisati sve one nijanse fine, žute boje sunca.
Nemojte pomisliti da mrzim kišu, kada je upravo suprotno. Koliko god bila vesela ili tužna, kiša mi tako dobro dođe. Nekad odlično popravi raspoloženje, no znam da nismo svi isti. Svjesna sam činjenice da mnogi ne vole, ili čak mrze te kapljice kiše, jer im razmaže maskaru ili uvije satima peglanu kosu.
Ja to ne posmatram na taj način. Kiša sapere svu prljavštinu koja se u tom momentu nađe na Zemlji. Zamislite kako bi bilo kada bi kiša mogla saprati i prljavštinu ljudske duše, koja je sve češće prisutna. Divno, zar ne?
Tako sam i mislila!
Istina je da niko od nas ne voli kišu u svim momentima, kao npr. u onim prekrasnim ljetnim danima, kada sunce grije sasvim umjereno. Eh, upravo takav je crtež koji sam spomenula.
Zašto bi se našao bilo ko da ucrta kapljice na jednom takvom, prekrasnom danu? Isto tako je i sa životom. Mnogi će reći da ne mogu porediti to dvoje, no ja se ne bih složila. Svaki život ima razne faze, kao što godina ima svoja različita doba.
Prvo nastupa proljeće, period kada je sve nekako fino, i sve ide od ruke. Bude se mnogi uspavani životi, koji će nam nekad kasnije možda zakomplicirati naš vlastiti, no ne treba zamarati mozak takvim stvarima.
Onda, već razigrani i dovoljno razbuđeni, ulazimo u period ljeta. Vrijeme koje nas čini sretnim i zadovoljnim ljudima. Mnogi upravo tada pronađu svoje prve ljubavi, životne saputnike, upoznaju one prave prijatelje, ili posjete prvi put neko od mnogih mjesta koje će vječno nositi u sjećanju. Većina ljudi posjeti morsku obalu da bi uživali u čarima morske vode, a čovjek se u tim momentima osjeća kao dijete koje prvi put vidi takvo nešto. Ne zove se to bezveze – ‘mjesto gdje možemo odmoriti dušu’.
Ali nažalost, ne možemo zauvijek biti sretni, jer pogodite – dolazi jesen! Period kada mnoge stvari nestaju, poput uživanja i odmaranja. Ni priroda više nije ista, lišće drveća otpada, kao što padaju maske mnogih ljudi. Sigurna sam da se svako od nas bezbroj puta uvjerio da nisu svi baš iskreni, te da se mnogi predstavljaju onakvima kakvi zapravo nisu. Ljudi sebi na jedno lice koje im je dato od Boga, redaju lažna dva, tri, ili stotinu.
Čovjek tada doživi razočarenje, i u ljude, i u smisao života. A svaki razočarani čovjek je pun nade u bolje sutra. No, bolje sutra potraže u narednom godišnjem dobu.
Stigla je zima.
Sve ono što je bilo prljavo se više i ne vidi, snijeg uspije sakriti svaki nered. Kapljice su zamijenjene pahuljicama kojima se raduje bezbroj djece željno čekajući da naprave još jednog tzv. sniježnog čovjeka. Ali, šta je tada sa odraslima? Da li iko uspije pronaći utočište u kući zatrpanoj snijegom? Izađu vani, a tamo led. Ideš, padneš. Kao u životu – danas si direktor, a sutra si prosjak, danas si čovjek, a sutra si niko i ništa!
Poenta svega je da nakon pada, čovjek treba znati naći način da ustane, podigne glavu i nastavi dalje ka ostvarenju svojih ciljeva. Jedan pad ne znači ništa, ukoliko smo dovoljno jaki da zanemarimo priče oko sebe, i sa osmijehom na licu nastavimo dalje.
Namjerno sam spomenula osmijeh. Ekspresija koja jednima uljepša, a drugima pokvari dan! Neprijetelji nas mrze vidjeti sretne, zato je osmijeh najbolje čovjekovo oružje. Iza osmijeha se krije … Hm, to ne zna niko, sem nasmijane osobe!
Osmijeh može biti simbol sreće, ali i prekrivač nesreće koja nas je zadesila. Prekrivač prljavih misli, ili osjećanja, baš kao snijeg. Prema tome, svoju trenutnu nezainteresovanost ne bih nazvala baš beskorisnom. Bar se ne zamaram nebitnim ljudima, a osmijeh.. Osmijeh je uvijek tu!
PIŠE: DAUTOVIĆ ELMA/ E-TURNEJA.COM
