Koliko god teško bilo pričati o tome, toliko je teže čuvati u sebi najveću težinu boli koju čovjek može osjećati.
Piše: Naida MURTIĆ
Bajram. Onakav kakvog sam opisala u prethodnoj kolumni. Ili ljepši, ne znam. Cijeli ritual je završen i pod utiscima se vraćamo kući da sve sumiramo. Na putu do kuće smo ispreplitali jedno drugo upadicama, samo u želji da svako kaže ono što ga je ovaj Bajram upotpunilo.
Po svemu sudeći, na izmaku još jedan uobičajen.
Ali nije bio. Ne znam da li mi je u jednom trenutku ovo što se desilo bacilo sjenu na ljepotu naših praznika. Bilo bi mi žao da jeste, ali je to vanljudska sila.
Uvijek isto pitanje … Zašto baš nama?!
…
Zvoni telefon. U nadi da ću još nekom od rodbine ili prijatelja čestitati praznik, čula sam izbezumljen glas od straha, prekide u rečenicama od bola i čudnu buku koja me nije smirivala. Govorila mi je da se pripremim na nešto loše.
“Sajo … motor … bolnica”. To je rekla.
Bilo bi glupo pitati je li sigurno moj Sajo, a tako sam željela.
“Šta mu je, je li mi živ?” Pitala sam samu sebe, nju od straha nisam mogla.
Kao da se u tom trenutku obistinio svaki strah koji sam osjećala ja, a i moji najmiliji. Kao da smo svim tim strahovima izazvali da se to i desi. Grizla sam samu sebe što sam ikad pomislila da mu se može nešto loše desiti. Možda sam prizvala. Molim dragog Allaha dž.š. da uzme meni, a da njemu.
Put do bolnice bio je toliko dug, svaki momenat bili smo joj bliži, a kao da nisam željela stići tamo. Šta me čeka? Hoću li ja to podnijeti? Jesam li dovoljna jaka za svog brata? Bila sam. Morala sam biti.
Majka kao majka, moram teško priznati, najteže joj je bilo. Nije smjela ući u bolnicu, stajala je ispred, išla u krug i u glavi kreirala verzije. Znam da su to bile najgore moguće. Govorila je i da zna šta će je spasiti od bola ako njenom Saji nešto bude. Te su me riječi još više uništavale, kao da nije gledala na nas ostale tad. Bila je van sebe od bola. Svakog ko je bio tu zbog Saje, optuživala je da nešto krije. Da ga izraz lica odaje. Da će saznati kad – tad. Grozno je priznati, ali sam samo tad osjetila da ne vlada sobom. Van svih tih okvira, bila je najjači karakter ovog svijeta.
Ni otac ni ja nismo u tom trenutku mogli birati da li imamo snage ući u bolnicu. Najzrelije razmišljanje bi bilo to da se desilo šta se desilo, emocije na stranu, trezvenost je tad najbitnija. Teško je biti takva stijena.
Kad sam ga vidjela, bio je isti. Moj Sajo. Ni mrljicu na licu nije imao. Samo me pitao gdje je i šta mu to rade, nije bio potpuno svjestan situacije. U trajanju od par sati se ispreplitalo toliko emocija. Pad, dolazak u bolnicu, iščekivanje doktora, intenzivna njega, ljudi koji su došli da mu budu blizu, pozivi, komentari.
Preživio je tešku saobraćajnu nesreću. 12 dana na intenzivnoj njezi. To mjesto me uvijek podsjećalo na nešto najgore. Tu je biti ili ne. Tu morate biti spremni za svaki razvoj situacije. 18 u bolnici. Kad smo čuli da je van životne opasnosti, bilo je lahko. Samo da je tu. Sve ćemo mi ostalo skupa, jak je on, pun života. Mlad je.
Toliko sam tih dana mrzila kuću. Mrzila sam čak i njegovu sobu i odjeću. Mrzila sam kacigu koja je stajala na prozoru, tu tako beskorisna, a tako mu je trebala. Mrzila sam prolaziti pored mjesta gdje je ostavljao motor inače. Mrzila sam zvuk motora. Bilo me strah njega isto kao i zvuka Hitne pomoći. Gledam našu sliku, a pomisao na to da sad leži u bolnicu i bori se kida moj svijet. Suze same od sebe pokrivaju naša lica. Ako mogućnost toga da mu nešto bude dođe i do mog malog mozga, predajem se na tih nekoliko sekundi. Pokušavala sam sve ovo kriti u sebi. Mislila sam, njima je teže nego meni. Ja ću to lakše. Ne znam kako, ali uspjela sam.
Bila sam im roditelj, a oni moja djeca.
Prvi put izbacujem sve osjećaje iz sebe. Mislim da još uvijek ne bih ovako mogla govoriti o tome. Lakše je nijemo gledati u slova ispred sebe i kucati. Tako bar niko pored mene ne plače. Trudili smo se biti što više u bolnici, za par riječi. Te su riječi tad koštale cijeli dunjaluk. Satima bi sjedili ispred njegovog Odjeljenja. Znali smo da mu ne pomažemo, ali možda osjeća naše prisustvo. Možda se nešto u međuvremenu dogodi.
Poprilično je bio dobro jednog kišnog popodneva. Činilo mi se i da nebo zbog nečeg plače. Kao 3 duha sjedimo i zgledamo se. Čujemo otkucaj sata ili zvuk nečijeg bola i jecaja. Uvijek pomislim da je to on. Zvoni telefon, a nikad ne znamo ko je i zašto zove. Od trenutka kad sam čula za nesreću, ne pomaže mi taj zvuk. Ovaj put je bila glavna medicinska sestra sa Odjeljenja za neurohirurgiju. Naravno, mamino prvo pitanje bilo je: “Šta mu je?” Odgovor je bio tako opuštajući.
“Safet je tražio da jede Monte” – rekla je.
Mama izbezumljena od sreće pita je li sigurno njen sin, kako to da želi jesti, on se hrani na infuziju, možda su pogriješili?! Nisu. Moja najveća snaga na svijetu se osvijestila, treba mu hrana, on je dobro i želi jesti, šta je tu čudno?! Sekin jedini život za koji živim.
Dan po dan, bivao je sve jači. Tražio je svoju mamu koju voli najviše na svijetu i koja ga je rodila, ona za koju je rekao da zna da bi umrla da je on umro. Tražio je babu koji je njegov najbolji prijatelj, njegov najveći oslonac i neko prema kome osjeća najveće strahopoštovanje. Tražio je svoju Naidu da mu kaže da će sve biti uredu, da je već dobro i da će biti još bolje, ona koja je uvijek znala reći ono što on želi čuti.
Dok ovo pišem, sjedi pored mene, gleda me i smije mi se, a ne zna da pišem o njemu. Nijednog trenutka nisam zaplakala jer bih išla u silu Božiju. Treba da se smijem i zahvaljujem mu do kraja svog života na svim nafakama koje smo imali.
Razlog ove kolumne je jedna životna lekcija, jedan životni period koji boli, a uči. Mene je naučio tome da trenutak koji je sasvim običan, jutro koje je sasvim uobičajeno predstavlja ideal. Kad bi samo znali koliko sam zavidila ljudima koji su sasvim spontano išli na posao, u školu, na fakultet dok sam ja išla prema bolnici. Nisu bili svjesni koliko su sretni samo što im se ništa ne dešava.
Bila bih nečovjek kada ne bih pokušala za svoje, a i za sebe iz svega ovoga izvući nešto dobro. Koliko čovjek može biti zao, toliko samo prisustvo nečije može promijeniti vaš pogled na tu okolnost. Nikad neću imati dovoljno riječi da se zahvalim svim ljudima koji su došli na CUM, svim ljudima koji su nazvali, koji sad dolaze da ga obilaze, svim onim riječima podrške. Uvijek sam pokušavala nekoga u tom trenutku ohrabriti svojim zagrljajem i riječima, ne znajući da ću se u istoj ikada nalaziti. Mama je često govorila da je kao profesor i prosvetni radnik pomogla tolikom broju nečije djece, toliko njih je uputila na pravi put, toliko njih je zvalo drugom majkom, toliko njih žali za njom nakon završene srednje škole. Znala je da će joj dragi Allah dž.š. to vratiti kroz njenog sina. I jeste.
Ništa nije bitnije od vas samih, vaših najmilijih i zdravlja. Zašto trošiti živce što pada kiša, a tek ste se isfenirali? Nema busa, a vi kasnite. Dobit ćete sutra sigurno jedinicu, a roditeljski je dan poslije. Ne možete se dogovoriti sa momkom/djevojkom o mjestu i vremenu izlaska. Batalite to. Život je toliko kratak. Život je samo jedan! Život živimo sad i ovdje. Život ne štedi nikada, nigdje i nikoga. Sada jeste, sutra ne. Danas vas ima, sutra nema. Čemu trošiti najmanji atom snage kad će vam baš on trebati kao meni sad? Poslušajte me, trebat će vam.
Izvor:glamur.ba/e-turneja.com
