Nikada nisam volio da budem akter tuđih života, da se interesujem za njih i da ih tumačim. Nikada do te noći.
Sa suzama u očima i nekom težinom na duši ušao sam u poslednji tramvaj te noći.
– Život je veliko sranje – pomislio sam, svjestan da je svakom čovjeku njegova nevolja najveća počeo sam posmatrati ostale putnike. I kao da mi je Bog poslao moć čitača sudbine ili znanje psihologa, počeo sam da ih tumačim.
Kako teška sudbina. Naizgled jako moderne i udobne rukavice, ali vrlo jeftine i jednostavne oslikavale su njeno finansijsko stanje, koje je nekada bilo na zavidnom nivou. Na njenom licu tuga je tražila svoje mjesto. Njene crte bile su spoj gordosti, nevinosti, patnje i tuge. Izgledala je starica u prvom redu, do prozora.
Pogled mi se izgubi u očima djevojke tridesetih godina. Iz očiju joj je navirala osveta povrijeđene žene. Takvo osjećanje mogao je izazvati dečko, vjerenik, suprug ili najbolja drugarica. Dok sam to pokušavao protumačiti, u svojoj opsesivnoj glavi, lice joj se nabora i oda kajanje za nečim.
O, jako to želim. Želim saznati njihove problem: da li su oni zaista veći od mojih?
Da, moram.
Okrenuh se i primjetih starijeg čovjeka u otrcanom kaputu i sa starom kapom na glavi koja mu je prekrivala napola izboranog bijelog čela. Ličio je na prosjaka, ali njegov duboki pogled govorio je drugačije. Penzionisani učitelj, doktor bez posla, profesor – mogao je biti bilo šta. Propali muzičar. Da mogao bi biti. Pretpostavljam, samo pretpostavljam.
Tramvaj je stao, a on polako, gegajući se izađe. U tramvaju je ostala još jedna osoba – djevojka, vjerovatno maloljetnica, oči su joj bile boje poluzrelog nara i sa suzama – kapi jutarnje rose. Propalica, kurva, narkomanka – pomislio bih da na sebi nije imala skupu jaknu, patike koje bi svaka djevojka željela. Šta je sa njom?
Tramvaj je stao. Svi putnici izađoše, mene je morao vozač opomenuti da je kraj vožnje. Istrčao sam i počeo je tražiti, lutao sam u nadi da ću je pronaći. I naravno, nisam je pronašao.
Još uvijek je tražim, ali se nadam da je nikada neću naći. Mogao bih je pronaći samo po tim očima, ali ne želim da iko ima takve oči. Sjaj malih zjenica pomiješan sa crnim mislima, suzama i čežnjom.
Balavac, hoće samo da njegova priča bude čitana. Možda, možda sam i opsjednut. Šta ako je ovoj početak mene? Šta ako sam poludio ili ako umišljam?
Šta ako je ova priča najveća laž u mom životu?
