Povjetarac koji je, uzdižući i spuštajući se, nosio ljubavne uzdahe nije ni slutio da će žir, oko koga je zaplesao želeći ga dodirnuti kao da ga miluje, izrasti u snažno stablo. Drvo koje je prkosilo majki i ocu spojeni u jedan hrast star toliko da se ni sam, na godivima svojim, ne sjeća. Danas jako i snažno, krunisano na tronu planinskog vrha smiješi se prkosno jer ne vjeruju, bića njegovog roda, da hrastovi opstaju na granici zemlje i neba. Sutra tužno, jadno i ranjeno, povrijeđeno od munje koja uvijek napada najjače pokazujući nadmoć. Mokro, jer ga kiša podsjeća da mu ona život daje, uči ga da živi, kažnjava i kida iz života. Slijeva se kiša niz prozor moje male sobe, osjeti se u njoj znoj, umor i moji uzdisaji za životom, za tobom.
Gledam i vidim kako se suze slijevaju niz umorne i bijele obraze u polunasmijanom izrazu lica, proseći za kapljicu ljubavi. Jesam li ja te suze izazvao, suze koje plaču za mojim riječima? Može li grom udariti u sve moje grijehove, rasipajući ih na komadiće sve do jedne riječi, jednog koraka. Razbijene, postoje, ali više ne znače život, nisu jedna slika, ni mozaik, ponajmanje mural, ali, opet – postoje. Isprala bi kiša sve prljave riječi, koje presjekoše lance poput zarobljenika i preskočiše visoke, bijele bedeme i pobjegoše kroz pakosna usta. Paralelno, mirno i spremno čekaju da započnu bitku koja nema izlaz.
Na jednoj strani moji grijesi na drugoj sva mojaa djela, dobra djela. Obje armije velike i snažne, a nijedna da se usudi da započeti boj u kome se igra do kraja. U kome kompromis ne može naći mjesto za sebe, jer su mjesta davno popunjena, život je zanimljiva predstava. Znaju da je protivnik jak kao i oni. Znaju da bi se borili godinama i da dobitnika nikada ne bi dobili, jer svake sekunde jača armija koja nikada nije prevelika, a još manje premala. A samo kad’ bi kiša pala i saprala uprljane snove, još prljavije riječi. Da je život platno sa koga brišemo pogrešne poteze. Eh, da je. Ali nije.
