19 godina bola i tuge. 19 godina traganja za poginulima. 19 godina borbe za pravdu i istinu. Svake godine na 11.juli smo u žalosti. Svake godine proklinjemo te iste ljude koji su to radili i pomolimo se za njihovu kaznu, ali zašto samo na taj dan?
Zašto se mi ljudi ne sjetimo Srebrenice drugim danima? 365 dana u godini ljudima koji su i dan-danas u njoj je teško. 365 dana oni pate i vraćaju film u glavi. A majke koje su izgubile svoju djecu? Žene koje su izgubili i djecu i muža itd? Za njih je prije 19 godina završio život, umrle su, samo srce kuca…
8372 je velik broj, velik teret i velika bol koji će se pamtiti i nositi na duši. Ustvari, kako ko. Još uvijek postoje “ljudi” kojima je to normalna brojka, koji negiraju istinu, činjenice i prave neku svoju sliku o tome. Ti “ljudi” ne mogu nositi ništa na duši, pa ni taj broj. U svakom narodu ima izuzetaka. Posebno bih istekla Žene u crnom. Napad na njih ne znam kako bih okarakterisala jer me boli što još postoje takve osobe. Osobe koje veličaju ubojicu tolikog naroda, osobe koje nose majice s njegovim likom i dice se s tim. Je li moguće da je ovaj svijet otišao toliko daleko? Da li je uopšte moguće da neko nema savjest i dušu?
Svake godine će se desiti isto. Svake godine će se pronalaziti iste žrtve, svake godine će se pokopati, ali će imati mir njihova duša. Šta će imati ovi što su to uradili? Ništa. Njihov život koji žive je NIŠTA. Kažu da je velik onaj koji prašta i zaboravlja, koji daje novu šansu i novi pogled na život i vjerujte, to je istina. Međutim, broj 8372 se ne zaboravlja, svaka suza i patnja se ne zaboravlja. Zar jedna majka može oprostiti i zaboraviti ubijanje djece iz njenog naručja? Ne, nikad.
Ja možda vjerujem u bolje sutra. Možda vjerujem da će se pojedini promijeniti, da će priznati genocid i jednom se pomoliti za njih, ali ne vjerujem da će njihova duša to iskreno uraditi. Neki ljudi jedno rade, a druge misle. Ne NEKI, većina ljudi.
Žao mi je što smo baš mi Bošnjaci to doživjeli. Mi koji smo toliko propatili, kojima je država u tako lošem stanju. Mi koji jedva preživljavamo i “krpimo kraj s krajem” zbog političara, baš da se nama to desi…
PIŠE : SAJRA ČATAKOVIĆ
