Katastrofa decenije ove naše sirote, iznemogle I nemoćne države spojila je naše stanovništvo u jednu naciju – ljude.
Poplava nije izbacila samo ljude, izbacila je još jednu naciju – neljude. Osim onih koji su preprodavali hranu, koji su uzimali više nego sto im je trebalo, poplava je izbacila jos jednu naciju- polusvijet. Oni koji skupljaju pomoc, ali nisu ljudi, a ni neljudi, nešto između , neki polusvijet. Oni su jako mudra nacija, koja se predstavlja kao ljudi, ali nisu nista osim, opet, polusvijeta. Oni skupljaju pomoc , rekli bi humani, a na povrsini pluta rđa. Na punktu vec drugi dan skupljam pomoc. Pored mene je stajala jedna djevojka kojoj se ne sjecam ni imena ni prezimena. Baka, koja se uspjesno, ali tesko i nezivjesno borila sa egzistencijom, donijela je paštetu. Paštetu koju ona može jesti tri dana. Sa primanjima od 40KM kupi lijekove, plati rezije, a hrana.. Ne smijem ni pomisliti sta jede. Kada i koliko jede. Dala je sve, ona će , možda, šaku tableta za pritisak, srce, glavu… večerati . Ona, ‘humana’ djevojka, zausti :” Ha, ha, ha, viđeste li ove babe, donijela samo jednu paštetu? Ha, ha, pretgrla se”. Očitao sam joj lekciju, ali bila je loš đak. Čovjeku , koji svojim novcem moze kupiti porodičnu imovinu svih volontera, a bilo nas je na desetine, koji je donio dvije kese nasmijala se I rekla: “Hvala Vam puno. Prijatno, doviđenjaa”.
Zahvaljuje se onome koji je dao svoj dnevni džeparac , a onoj koja dade sve, ne reče ni ‘hvala’ i isimija je.
Naravno da je bitno koliko daš , onaj koji da posljednje što ima, to je najvrijednije.
Sada, neka me je stid, sjetih se da ništa nisam dao. Mislio sam da je volontiranje dovoljno, ali nije. Kako da bude, kada nisam ništa dao, imao sam, ali sam sebično zadržao. Na sramotu mi, a i vama.
