Posljednji put sam pisao o beznađu, svom i tisućama drugih. Bio sam tužan i bijesan i ponižen. Bio sam izgubljen i bespomoćan. Nada u tragovima činila je da ne potonem. Imao sam krov nad glavom i udoban ležaj i čistu odjeću. Bio mi je dostupan i TV, telefon, Skype.
I pored svega osjećao sam se beznadno jer mi je uskraćena mogućnost da sam sebe izdržavam. Mislio sam, ne može biti gore. A onda se desilo što se desilo. Bože, što nas ovo snađe?! Gledaš, a ne vjeruješ. Misliš probudit ćeš se iz nekog košmarnog sna. Neprihvaćanjem stvarnosti čini li naš mozak da tijelo lakše podnese surovost onoga što se dogodilo. Učine ti se vlastiti problemi ništavnim i bude te sram zbog slabosti. Danima sjediš zaleđen pred TV-om , gledaš i slušaš, grlo se stisnulo pa ne možeš progovoriti, oči te čudno peku, a na usnama osjetiš slanu tekućinu. I opet neprijatan osjećaj jer ne činiš puno za one koji nemaju ono što ti imaš.
Dok sam spremao paket za odnijeti u Crveni križ, u djeliću sekunde mi je kroz glavu prošlo da bih jednu vreću za spavanje ipak trebao zadržati jer je ljeti često koristim, a drugu si ne mogu kupiti. Kako li sam samo mogao i pomisliti tako nešto. Kakvo crno ljeto, kakvi izleti, kakve vreće za spavanje? Zar suh ležaj i čista posteljina nisu dovoljni.
Grad u kojem živim nije zadesila poplava. Nervirala nas je kiša koja je danima padala pa se nije moglo ništa raditi u dvorištu i vrtu. Zatvoreni u kući bezrazložno smo nervirali jedni druge i onda priroda u trenu učini da ti pokaže kako si malen, i kako ne znaš živjeti ni biti zahvalan na onom što imaš. U željenju nedostupnog prođu ti godine.
Gledam, nestaju kuće, usjevi, stoka. Čujem, umiru ljudi. Gledam, a srce mi se cijepa. Kakvo mora da je srce ljudi koje sve ovo snađe?
Plače čovjek jer ostavlja krmaču s prasićima. Plače dok pronalazi uginulog psa. Plače od sreće ako pronađe kućnog ljubimca živog. Plače kad na vrhu ormara pronađe staru tamburu…
Poplave uvijek izbacuju fekalije na površinu. Ovaj put učiniše da na površinu isplivaju dobrota i nesebičnost. Skočiše ljudi, oni što imaju i oni što i sami jedva preživljavaju. Skočiše da pomognu. I neka više nitko ne kaže da mladi neće da rade! Pokazali su da hoće! Nisu li se među prvima organizirali i pritekli u pomoć!
Stiže pomoć sa svih strana, u meni se rađa nada. Čovjek je čovjeku ipak čovjek.
Je li nam to priroda morala pokazati da se rijeke ne mogu obuzdati koritima onako kako to ljudima odgovara? Je li nam priroda morala pokazati da se ljudi ne mogu predugo držati u torovima, da sjeme mržnje donosi žetvu koja sve unesrećuje? Kako od ovoliko čestitih ljudi ne znamo izabrati prave koji će pomoći da nam životi budu primjereni životu čovjeka? Koja je to poplava izbacila ove što nas sada vode? Ove koji ne prestaju s prebrojavanjem krvnih zrnaca, koji i ovu nesreću koriste za svoju promociju?
Narode moj bošnjački, hrvatski i srpski, Romi moji i oni što ih pišu pod «ostali»! Narode moj potopljeni i unesrećeni, narode moj koji nesebično pomažeš! Ma kako teško bilo nije li ovo mogućnost za novu nadu.
Neću da razmišljam na taj način, ali kao crv burgija u glavi strah od novih, preko noći nastalih bogataša, skupih automobila na ulicama, raskošnih vila i vikendica. Ma, neću da mislim na taj način. Hoću da vjerujem da oni pošteni, hrabri i pametni, neće dozvoliti poratni način korištenja humanitarne pomoći.
Ne znam ni zašto sam napisao sve ovo. Sve što uradim učini mi se nevažno u odnosu na ono što ljudi preživljavaju. Možda će se lakše disati kad iz sebe izbacim ono što osjećam.
Zadnja kolumna je bila naslovljena sa «Beznađe». Neka ova bude «Nade ipak ima».
izvor:Senzacija.ba/e-turneja.com
