Čovjek se zvao D(d)obrica. Pravi gospodin i još uz sve to i književnik. Čovjek se ponosio svojom veličinom, a voljeli su ga i pojedinci. Eh, ti pojedinci su krojači nacionalizma na ovim područjima.
Mali eksces i eto naslovnice. Napušu vijest i jadni narod slijepo vjeruje u to.
Mediji i takvi kao Dobrica napraviše nacionalistički tepih po kojima smo mi gazili, pojedinci još gaze, ali ih je sve manje.
Šta se ovih dana dešava? Ode Dobrica, a dođoše novi problem. Gdje su sada mediji i, pojedini, predstavnici svoje nacije koje u svemu traže nacionalni ključ?
Voljeli bi oni da kiša pada po određenoj naciji, da vode ima samo u određenim područjima. Kiša i poplave ne biraju. Pada kiša po svima jednako, a ovi različiti ušutiše, povukoše se u svoje odaje i čekaju da sve ovo završi.
Isto nebo, isto sve, ali čovjek je teški hajvan ili ga takvim mediji napraviše?
Ustadoše i Muhamed i Josip i Slobodan! Svi ustadoše, ali Dobrica leže. Ima li tu kakve simbolike?
Prošlo je 20 godina od te borbe za teritoriju, a gledajte danas nam priroda uze sve za nekoliko dana. Nekad je metak uništavao živote, a danas voda.
Toliko se borimo za materijalno, a onda ode i sentimentalno i materijalno.
Uzeše dijelove i Srbiji i Bosni, pa se vi pitajte ima li simbolike!
Gdje ste sada Dobrice? Hoćemo li ratovati i protiv prirode? Trebamo li se opet podijeliti i pustiti da nas opet priroda osvoji za nekoliko dana?
Zar je za ujedinjenje bio potreban odlazak Dobrice, Maglaja, Odžaka, Slavonskog Broda…?
A vi dušebrižnici pravite i dalje filmove u kojima je glavna rečenica: “Pomogni ti meni, pomognuću i ja tebi”
Razmišljajte o Vardaru, Triglavu, Đerdapu i Jadranu.
Kako bolan nema Bosne a Neretva huči,
Kako bolan nema Bosne a Miljacka teče,
Kako bolan nema Bosne a Sana ide.
Ti misliš da ona ne ide, al’ sagni se hajvanu, pogledaj, ide.
Vidiš da ide, a ide i Dunav!
Nema metka do onog kojeg priroda stvori!