Kao što već svi znamo, današnji dan je u Bosni i Hercegovini proglašen kao Dan žalosti, koji će se od sada uvijek obilježavati na ovaj datum, odnosno 20.05. Svjesni smo da je ovo teška situacija za našu malu, ionako siromašnu državu i ovaj već dovoljno napaćen narod. Mnogi kažu da nešto ovome slično nisu doživjeli, nit’ pamte da se o ovome pričalo, što je još jedan pokazatelj same teškoće situacije.
Kao i mnogi drugi, primijetila sam da je ova nesreća ‘ujedinila’ narod, pomažemo jedni drugima kao nekada kad smo svi bili u jednoj državi – čovjek čovjeka ne pita za ime niti porijeklo, nego mu jednostavno pruži ruku. No, da li je to zaista tako, ili je to još jedna u nizu iluzija naše psihe? Koliko je ovo za nas sve iskušenje? Jesmo li prošli taj ”test”?
Mnogo je tu pitanja, ali ni jedan dovoljno jasan odgovor. Ljudi uglavnom na svoj život postave paravane, ogromne paravane koji ne dozvoljavaju dublje tumačenje njihove ljudskosti, jer vidimo samo ono što se usude staviti ispred tog paravana.
Da li je zbilja voda izbrisala granice? Evo, gledam na internetu, mnogo pomoći stiže za najugroženije dijelove naše zemlje, ali i susjedne nam Srbije. Na prvi pogled pomislim :”Svaka im čast, oni zaista imaju srca!”, ali onda se zapitam čemu sve to objavljivanje na internetu?
Razumijem, stvarno razumijem kada neko traži pomoć preko interneta, to nekako i jeste značajno, sasvim normalna stvar.. Pa, možda i neki drugi narodi sa drugog kontinenta, vide šta nam se dešava, pa pošalju ono najpotrebnije. Ali gledam, opet postoje neki ljudi kao da ne shvataju bit ove teške situacije u kojoj smo se našli, ismijavaju se sa ovim što nas je zadesilo..
Ne razumiju pojedinci tu tugu, i suzu koja klizne niz obraze onog momenta kada vidiš da je u jednoj sekundi srušeno nešto sto se gradilo godinama, ne razumiju kako je kada voda dohvati sami krov kuće koju si vlastitim rukama pokrivao, kako je kada živiš u jednoj ogromnoj sali gdje se inače trenira košarka ili fudbal, sa još mnogo evakuisanih ljudi, kada moliš Boga da se neko sjeti tebe i tvoje djece, da neko pošalje nesto za jelo.
Mnogi na to ni ne obrate pažnju, nego samo prebace Dnevnik emitovan na programima naših televizija, pa puste sebi već nekoliko puta pregledanu seriju, ili film iako već dobro znaju kraj. No, to je primitivnost našeg naroda, naroda koji više nema osjećaja za druge, nego samo za sebe, i to koriste u svrhu ismijavanja unesrećenih.
Gledam i danas, na najpopularnijoj svjetskoj društvenoj mreži svi su promijenili profilne slike u crnu podlogu, kao obilježje Dana žalosti, ali koliku to ima svrhu uopšte? Mnogi su toliko ‘zabrinuti’ za druge, da neće ni da znaju da je danas dan koji jeste, objavljuju pjesme na svojim profilima, bez imalo srama.
I kako onda da očekujemo bolje sutra? Kako da očekujemo da nam za par mjeseci, godina, decenija, kad se sve popravi što je voda odnijela, da se ne desi isto? Kako da očekujemo da nas Hrvati ili Srbi nazovu braćom ili sestrama kad mi sami sebi zabijamo noževe u leđa? Naravno, neke stvari se ne mogu zagarantovati, kao što pojedinci nikada neće imati čist obraz, ma koliko ga oni čistili nekad po stare dane. Sve to kada poredamo, i stavimo na jednu stranu, opet ostaje ono pitanje, koliko smo zapravo ujedinjeni kao bivša nam država…
PIŠE : ELMA DAUTOVIĆ
