Prošlo je nekoliko sedmica od kako je na facebook-u vođen hladni rat. Bošnjaci su slavili Dobrovoljačku kao pobjedu i dan odbrane, Srbi su žalili i sjećali se svojih žrtva. Jedan događaj, tri naroda, jedna proslava i jedna tužna godišnjica. Jedna država, jedna granica i bezbroj podjela. Pitao sam se i pitam se da li možemo biti patriote i živjeti skupa, nas tri naroda i ostali. Danas se obilježava 22 godine Tuzlanske kolone. Pripremio sam se za statuse onih koji slave i onih koji tuguju.
Kiša, koja danima pada, kao da želi osvojiti zemlju, da njome vlada, šaljući poruku da je jača od sunca, zasjenila je moj sinoćni izlazak. Upravo ta kiša, jutros i danas zasjenila je to ”prepucavanje”, zaustavila je rasplamsavanje mržnje koju sjećanja bude iz čvrstog sna. Ta kiša ujedinila je sve građane Bosne i Hercegovine. Statusi o Tuzlanskoj koloni su izostali, bez potrebe, a zamjenili su ih statusi ljudi koji nude pomoć, ljudske resurse i saosjećaju se sa svim ljudima koji su žrtve nemilosrdne, loše gospodarice kiše. Društvene mreže nisu pravo mjesto za sjećanje i odavanje počasti svim poginulim, za to postoje komemoracije, kapele, groblja i vjerske ustanove. Danas su svi ujedinjeni da sačuvaju svoje domove i živote.
Danas se ne dijelimo na vjere i nacije, dijelimo se na ljude i neljude. Danas se, na muci, poznaju junaci. Jedina stvar zbog koje volim poplave su ujedinjenja. Sada molite Boga, bez obzira na njegovo ime, da ova noć, za koju meteorolozi kažu da će biti kišovitija od prethodnih 7, prođe bez novih pobjeda nabujalih rijeka.
