KOLUMNA: Nije ljubav sve što vidiš

183

10335810_639299349481041_1177639453_n

Ponekad se zapitam, ne kao filozof koji sprema neko dosadno i dugo, ali svima poznato predavanje ili psihologa koji pravineko istaraživanje kako bi napravio prvi korak ka svom magistarskom radu ili doktoratu, već kao čovjek, sasvim običan čovjek,: „Šta je to ljubav“?

Znam, a svi ste mi svjedoci, da ljubav nije sreća, nije ni nesreća. Ako smo srećni i uživamo u zajedničkom životu , onda je to neki interes jer ne postoji stvar o kojoj dvije osobe imaju identično mišljenje, slično – da, identicno – ne. Čestosu te sitnice uzrok svađa koje iz povjetarca znaju prerasti u uragan, hvatajući i uvlačeći u svoj vrtlog nevine ljude koji ne mogu pobjeći nego osjećaju tu silu vjetra koja ih šamara sa obje strane lica. Kao što nije sreća, ljubav nije ni nesreća. Ako ne postoji stvar o kojoj dvije osobe imaju slično mišljenje onda je to rat, a ne ljubav. Patnja i bol, nastala jer naš partner ne želi otići sa nama u kino jer mu se ne sviđa film za koji ste kupili dvije karte, to nije ljubav. Uporedite 90 minuta filma sa decenijama zajedničkog života. Da, neuporedivo.

Ljubav je harmonija.
Ljubav je vez dvije osobe izvezen od bisernih suza, nastale kao plač povrijeđenog srca, vez od zagrljaja kojima se izvinjavamo, kojim praštamo i u koji bježimo, krijući se od čudovišta u ljudskom obliku, koji nas okružuju, i smješkaju nam se ne bi li pojeli našu sreću.

Putovanje naših komšija može biti udobno i lako poput oblaka, ali kada zagrmi i kiša nakvasi oblake oni postaju sumorni i sivi, nikome lijepi. I tako danima, mjesecima… dok ne odluče povući se, ali ih sunce dotuče i zauvijek rastjera, a njihov trag nestaje kao da nikada nisu ni postojali.

Odmor na moru ne mora biti ugodan. Zamislite kiše koje danima padaju i ljuljaju čamac na kome krstarimo, ugrožavajući nam život., a mi u panici gubimo svaki osjećaj osim želje da sačuvamo vlastiti život. Čak i onda kada preživimo, osmjeh nam se na žalosno i naborano lice ukrašeno strahom, vrati samo zbog sreće što smo živi, a ne zato što smo završili krstarenje, za koje smo izgubili želju i interesovanje, pitajući se zašto smo uopšte ušli na taj čamac izazova. Ako, opet, ne bude kiše – samo sunce koje nas miluje, to milovanje polako, ali drsko i samouvjereno prelazi u bičevanje, koža nam pocrveni a mi želimo samo lijek da zaliječimo rane, ne gledajući rok trajanja, ne pitajući prodavca za sastav i neželjena dejstva jer gledamo efikasnost, da bi rane što brže zarasle, ne dozvoljavajući da priroda koristeći vrijeme- svoj najsigurniji lijek, zaliječi naše rane i opekotine.
Ali ako ostanemo srećni na trošnoj klupi koja decenijama sebično čuva ljubavne tajne, urezujući ih u svoju vlastitu kožu, sve dok te tragove ne uništi vrijeme i ne pojedu insketi i gliste, bićemo spremni na kišu, oluju, sunce…
Sjetite se da ste zdravi i voljeni, pomislite na bolesne i usamljene.
Prije nego se zapitate zašto se vi kupate u rijeci, a ne u Egejskom, Crnom ili nekom drugom moru zapitajte se zašto niste u bolnici ili na nekom ratištu, ali se prvo zapitajte zašto su vaše komšije na moru – možda je bronhitis , pa mjesecima čuvan novac, ušteđen na hrani, troše pokušavajući pomoći svojim plućima, koja im usljed svake vremenske i prostorne promjene pravi probleme, remeteći im sasvim obične planove i skromne želje.
Prije nego u snovima zagrlite luksuz vašeg komšije, koji je možda bolan i tužan jer ga nema sa kim podijeliti, nema ga ko naslijediti, zagrlite taj stvarni liksuz kojem sjedite u krilu ili on sjedi u vašem.

Modeli: Dejana Radić i Haris Trako

Autor teksta: Slađan Tomić