Vrijeme kada sam bio nasmijan i kada sam, poput vjetra širio pozitivnu energiju koja se , čini mi se, širila putem telefonskih kablova pozivajući ljude na smijeh, odavno je prošlo.
Sada sam ozbiljan i distanciran od čudovišta u ljudskom obliku, u toj mjeri da se poredim sa iskompleksiranim nezaposlenim komšijom i ogorčenom komšinicom u klimaksu koja se nikada nije udavala. Naboranog cela ušao sam u tramvaj moleći Slučajnost da ne bude gužve i ljudskog znoja oslobođenog u vazduhu.
Dok sam ulazio nisam obraćao pažnju na ljude oko sebe pokušavajući da izbjegnem direktne poglede – oči u oči.
Vremena nisam imao, naprotiv, nedostajalo mi je, a Berina nije prestajala da me zove, poput davljenika u dubokoj i nabujaloj rijeci koja se sprema da ga povede u svoje dubine uzimajući mu dah i život.
Tog dana pertle su željele izaći vani, željele su slobodu, zamijenjenu za ropstvo pod mojim petama.
Na pola puta spuštanja mog tijela u položaj optimalan za idealne uslove za vezanje pertli osjetio sam jak udarac u glavu. Oblik naslonjača na sjedištu ispred mene oslikao se na mom čelu.
Smijeh jedne žene, čije godine nisam procjenjivao, nadglasao je zvukove melodije koju sam slušao na minimalnom volumenu mojih slušalica. -Šta je smiješno kozo- pomislio sam. Trenutak poslije, poređenje ljudi i životinja činilo mi se paranormalno i odvratno.
Pogledao sam je, kao vuk koji je,nakon dugog vrebanja, spreman da napadne svoju žrtvu, a zatim sam se počeo smijati.
Gledao sam je, a I ona mene, sve intezivnije i glasnije smijući se,a našom bolešću oboljevali su i drugi putnici oko nas, epidemija se širila brže od lošeg glasa.
Dok sam izlazio iz tramvaja trčeći ka sali u kojoj smo imali probu moj telefon je zazvonio – opet Berina. Dok je pored mene prolazio, u tramvaju je vladala epidemija,do kada ne znam.
Ponekad je pozitivno širiti epidemiju koja liječi probleme,epidemiju smijeha.
Tekst i fotografija: Slađan Tomić
Model: Haris Trako
