Dejan Stanković, suprug nastradale Danijele Stanković (48) kaže da njegova supruga tim autobusom išla svakog na posao u Apelacioni sud svakog jutra 10 godina, a sad je u njemu stradala.

– Uglavnom je išla autobusom na posao. Nekada ju je komšinica vozila, nekad kolima. Navikla je bila da sa koleginicom Natašom Janković ide tim autobusom – počinje svoju ispovijest skrhani suprug.

Kako kaže, baš tog kobnog jutra, njegova supruga je zastala i premišljala se da li da ipak krene automobilom.

– Kad je tog jutra krenula, zastala je na terasi i rekla: “Deki, šta misliš da idem kolima sa komšinicom Biljom”. Rekao sam joj da ide i još je pitao da li hoće da je ja odvezem. Ali ipak je odlučila da ide autobusom, jer je imala vremena, nije htjela da čeka komšinicu, a nije ni mene htjela da tjera da je vozim zbog poledice – kaže Dejan.

On je, kako prepričava, tog jutra tek stigao iz treće smjene, pa je čim je ona otišla legao da odmori.

– Budila me majka u 8.15 i rekla mi da je autobus kojim je Danijela otišla udario voz – sjeća se on.

Kako kaže, odmah je odjurio na lice mjesta, a potom u bolnicu.

– Kad sam stigao tamo vidim stoje informacije za sva imena, al ne i za nju. Pitam jednog inspektora koliko je njih poginulo na licu mjesta, a on mi kaže: “jedan čovjek, dijete i jedna lijepa žena u crno obučena.” A onda me je pitao: “Šta je tvoja žena nosila?”. Rekao sam mu da je sva bila u crnom… Odmah sam naslutio šta je – priča Dejan.

Kako kaže, nakon toga je izašao doktor i pročitao sve podatke o povrijeđenima.

– Opet nije bilo njenog imena. Onda sam otišao do kapele i imao sam šta da čujem i vidim. Bolje da nisam ni vidio – kaže on.

– Danijela je sjedila sa Natašom na sredini autobusa. Nije preživjela. Nastradala je na tom mjestu. Veliki kamen je bio u njenoj glavi. Na licu mjesta, ispod voza, je poginula. Lice nije moglo da joj se prepozna – jedva izgovara on.

Suprugu je, kaže kroz suze, prepoznao po kaputu i minđušama.