Luna Đogani malo malo pa zaplače kada čuje neku pjesmu koja je podsjeća na njenu ljubav prema Slobi Radanoviću.
“Kao da ne postojim ovdje bez njega! Kao da nisam ja. Ne mogu da funkcionišem bez njega, kao da nisam ja. U svakom trenutku očekujem da se pojavio odnekud. Gade mi se svi muškarci, kad mi pričaju nešto, muka mi je od njih. Ovdje sam ja doživjela moju najveću ljubav u životu. Posebna, to je nešto neopisivo. Ne mogu da se pomirim sa tim da nema njega. Ne mogu ni sa kim da se uklopim, jer sam navikla da je moj Sloba tu”, jecala je Luna.
“Ako ima imalo mozga i osjećanja, sigurno mu je teško. Ja znam da je tebi potreban razgovor sa njim”, tješio ju je Sava.
“Šta da mi kaže da me ne voli i da je sve prošlo za jedan dan. Zar nisam zaslužila samo jedan razgovor, jednu lijepu rečenicu, za djevojku sa kojom je bio. Povrijedio me je kao kera. Promijenila sam se, postala sam ogorčena na muškarce… “, pričala je Đoganijeva.
“Svaki put mi je govorio: “Ako hoćeš da me ubiješ, onda me ostavi” i sad on mene ostavi…. Sanjala sam ga, on je meni govorio ljubavice. Pitao me je mogu li da spavam tu i ja sam mu rekla da može. Kunem ti se da sam u snu osjetila njegov miris, kao da je tu i onda sam se samo probudila”, pričala je Luna.
“Odala sam Drvetu jednu tajnu. Prije zadruge sam dobila od Slobe jedan krstić. Dao mi je taj krstić da me čuva kad on nije tu. To je moja amajlija, ona me čuva”, otkrila je blogerka.
