U zadnje vrijeme svjedoci smo sve veće nepravde širom svijeta. Za nas u Bosni i Hercegovini nepravda je sasvim normalna riječ, ništa novo niti strano. Skoro pa više niko ni ne spominje tu nepravdu. Ljudi su navikli da rade za male pare, da poslije uspješno završenog fakulteta sjede kod kuće jer je posao dodijeljen nekome bolje statuiranom. Dokaz tome je definitivno sve manja brojka stanovništva Bosne i Hercegovine, što je naravno žalosno, ali ljudi idu prema boljoj, ljepšoj budućnosti, ko im šta ima reći!?
No, ja ovdje ipak ne želim da pišem puno o nedostatku posla, mene boli druga nepravda. Kao da me neko kamenom pogodi kada čujem, ili pročitam komentar kako Bosna i Hercegovina nema svoj jezik. Kažu da pričamo srpskim ili hrvatskim jezikom. Pa, ako je tako, šta je onda zejtin, hanuma, ahbab? Da li se i njihove djevojke cifraju (šminkaju) i kinđure? Da li su i njih mame kudile kad su bili djeca? Imaju li i oni magazu kao skoro svaka bosanska kuća?Naravno, sličnosti dosta ima, ali je svaki od ova naša tri jezika poseban na svoj način. Bilo da kažemo kahva, kafa ili kava, svi će nas razumjeti. Uostalom, zar i nije najbitnije da se razumijemo? Kada se spomene ova tema, uvijek rado citiram Danisa Tanovića, koji je jednom prilikom nakon rasprave u jednoj emisiji o tome da li bosanski jezik postoji, upitao voditeljicu: ”Da li tebi pođahkad, na sabahu, ćuna na pamet padne?”.
Naravno da ne širim mržnju, niti sam nacionalista, ali ne dam na svoju državu. Neću dopustiti da neko smanjuje vrijednost Bosne i Hercegovine na hrvatskom, srpskom, ili bosanskom jeziku!
Piše: Elma Dautović/ E-TURNEJA.COM
