Vuku se koraci, jedan za drugim, hodam pognute glave i žalim, kao dva siročića bez ikoga svoga, te noge što ne znaju kuda da idu. Noge bi, ne tako rijetko, kršile zakon prelazeći pješački prelaz dok je treperilo prašnjavo, staro, crveno svijetlo.
A, kao da je to veliki prekršaj, usput, nisam se, poput naših vođa ka poznanju dobra, igrao sa tuđim životima. Igrao sam se samo sa svojim, svjesno i, rekao bih sada, sutra već ne, željno. No, nebitno je to.
Bitno je da su danas čekale zeleno svijetlo, ne jedno, čekale su nekoliko intervala. Stajale su tu, plašeći se susreta sa svijetom koji je bio tako daleko, svijeta sa druge strane ulice. Taj svijet bio je kazna za njih: put ka školi. Znajući da susret sa svijetom koji je bio nametnut i nepravedan nisu mogle izbjeći, nevoljno su koračale. Tu, negdje na pola puta, stale su, zaustavila ih je muzika iz veoma popularnog ali omraženog paljanskog ugostiteljskog objekta „Jutro“. Pažnju mi je odvukao dio pjesme „ Bog ubio puder i pomadu, moju garu napraviše mladu“.
Poželjele su, tjerale me da uđem, sjednem i, uz zvuke muzike, pijem do jutra. A, ujutru, kad zatvori se, uhvatim se za džep, prazan džep i stavim se konobarici na milost i nemilost, iščekujući da me udari flašom po glavi, zovne policiju… Možda bi mi, kao odraz moći i razlike, neki lola, kradljivac šume ili lovokradica, platio račun.
Možda bi me neki lopov podsjetio na nepisani životni zakon , uspostavljajući novi društveni poredak njega i mene. On je lopov i neko, ja sam niko i niko, Trenutno, možda, najbolji učenik u razredu, ali niko. Ja sam niko. Gledam kako sam mali. Gledam učenike koji znanja nemaju, a ako ga imaju ono je malo da je sramotno, ali imaju posebna prava i privilegije. Znam, da poslije škole pažljivo planiram svaku marku, a on, ona, oni pažljivo traže ono, ne najbolje, nego najskuplje.
